.

Obavijena ravnodušnošću, izgubljeno sam buljila u bezbrojne oči u kojima su se nizale potisnute slike, slike koje su kao kapsule bile zarobljene u vremenu. Na trenutak jezivo. Prožimali su me trnci neprijatnosti. Obgrlila sam svoja koljena snažnim stiskom.
Ne mogavši da se opustim, kao zombi posmatrala sam svoj odraz u ogledalu. Kažu da su oči ogledalo duše. U ogledalu, posmatrala sam ih. Sjaj nije bio isti kao ranije. Naježila sam se na pomenuto.
I danas je kiša padala. Nebo su prekrili teški olovni oblaci. Skrivali su zvijezde koje su me sinoć inspirisale. Sunce je postepeno tonulo iza njih.
Bez obzira na kišne dane, nebo ostaje kao najveća utjeha i motivacija.

2 komentara

Komentariši