Nagela sam se kroz prozor sobe. Posmatram potpuno nebitnu tačku koja se gubi u beskraju i shvatam da je prošlo mnogo od posljednjeg pisanja.
Odjednom, osjetila sam hladan nalet zraka. Parao mi je pluća, tako snažno. Osjećam kako se grebe od kosti. Pomjerila sam se za korak ili dva unazad.
Neprestano me izjeda neki čudan osjećaj. Ne znam što je u pitanju. Praznim pogledom posmatrala sam ljude. Posmatrajući ih, čudim se i divim se vječnosti osjećanja koja vladaju mojim duhom, jer, njihova su prolazna. Otkad sam postala svjesna te vječnosti, vrijeme provedeno u životu koji već nestaje, dijelim na trenutke u kojima sam zaista ispunjena, u potpunosti, i na one u kojima je bol nepodnošljiva, toliko nepodnošljiva da sprječava pravilan ritam otkucaja mog srca. Tijelom mi se šire trnci pod strahom od svega onog na što gledam kao na iskušenja..
Svakom od nas nešto nedostaje da bi upotpunilo našu sreću. Uviđam istinski značaj svega onog što sam smatrala manje vrijednim.
U zadnje vrijeme previše pišem sa bivšim. Mislim da bih trebala prestati. Bez obzira koliko imam razumnu osobu pored sebe, bojim se da ću pretjerati i da se neće završiti onako kako želim. Da, uraditi ću to.
Sutra je BAJRAM. Jedva čekam druženje sa najdražima.

4 komentara

Komentariši